Prijedorsko tužilaštvo u novoj epizodi sapunice "Disciplinovanje Davora Dragičevića"

Piše: Borislav Radovanović

Iskoristiću sutrašnje saslušanje Davora Dragičevića u prijedorskom tužilaštvu za ukazivanje na niz sistemskih kršenja prava građana kakva naša pravosudna tijela kontinuirano čine 15 godina. Ovim tekstom ukazaću na brojna prava kakva tužioci i sudije, i pored zakonske obaveze, osporavaju građanima. Ujedno ću objasniti kako treba štititi svoja prava prilikom prvog saslušanja, bilo u tužilaštvu ili u policiji, a šta može koristiti  članovima "PRAVDE ZA DAVIDA" procesuiranim zbog naše borbe za istinu i pravdu, pa i građanima uopšte.

Nema ovde nikakvih dilema: Mladen Mitrović po nalogu Dragana Lukača bukvalno očajničkim potezima pokušava "disciplinovati" Davora Dragičevića. No, poznavajući Davora stvari neće ići po naumu zločinačkog udruženja koje mu je ubilo sina. Već sam u prošloj objavi ukazao da Davor Dragičević mora prvo "saslušati" tužioca Damira Muminovića, pa tek onda odlučiti kako se dalje referirati na predmet. To, na prvom koraku, znači da Davor treba "identifikovati" tužioca.

U praksi tužioci samo kažu svoje ime i prezime, pa se usmjere na "protivničku stranu" (primjeren izraz obzirom da su tužioci i osumnjičeni/optuženi po difoltu protivnici u krivičnom postupku). U ovom slučaju to neće moći! Tužilac Muminović moraće se identifikovati kao stranka u postupku u punom smislu te riječi, uključujući i informacije o tome kako je uopšte došao u poziciju stranke. 

Valjda je shvatljivo da tužilac u ovom slučaju MORA objasniti po čemu je mjesno nadležan za postupanje po prijavi Dragana Lukača i Darka Ilića i/ili policijskom izvještaju. Već sam objasnio kako je banjalučka policija izvještaj mogla podnijeti jedino banjalučkom okružnom tužilaštvu (kao stvarno i mjesno nadležnom), tako da osumnjičeni Davor svakako ima pravo znati sve okolnosti njegovog procesuiranja u Prijedoru.

No, ima Davor pravo upitati i kako je došlo do toga da ga ispituje baš tužilac Muminović. Je li u ovom slučaju korišten Sistem za automatsko upravljanje predmetima u tužilaštvima (TCMS, softverski izbor postupajućeg tužioca), ili je Glavni tužilac Mitrović sam odabrao svoj najvjernijeg poslušnika Muminovića? Baš kao što je svojevremeno Želimir Lepir protivpravno Dalibora Vreću zadužio predmetom "zadesnog ubistva" Davida Dragičevića.

Tužilac ne smije usktariti Davoru informacije o tome kako je uopšte došlo do angažovanja prijedorskog tužilaštva i tužioca Muminovića. Zna se da sporove oko nadležnosti tužilaštava razrješava Glavni republički tužilac i time se Davoru mora omogućiti dovoljno informacija i dokaza po kojima bi mogao pokrenuti pitanje nadležnosti tužilaštva. Pa i angažovanja pomenutog tužioca.

Davor, kao i svi osumnjičeni, ima pravo na traženje izuzeća tužioca, a zakonodavac nigdje nije razjasnio od kog momenta teče to pravo. Ukoliko Davor nađe da je tužilac protivpravno (pa i bez korištenja TCMS) angažovan zarad pogodovanja (pozitivna diskriminacija) moćnicima iz struktura izvršne vlasti ima pravo da sumnja u njegovu nepristrasnost (osnov za izuzeće). 

Prema kodeksu tužioci ne smiju ostvarivati neprimjerene veze sa vlašću, čak su obavezni sprečavati uticaje izvršne vlasti na pravosuđe, a ovde je to posebno specifično obzirom da Davora optužuje Ministar unutrašnjih poslova. Isti osnov Davor može koristiti i za predstavku Uredu disciplinskog tužioca VSTS-a, a da bi svoja prava mogao materijalizovati ima pravo znati sve okolnosti pokretanja krivičnog progona od strane nesporno nenadležnog tužilaštva.

Može se o ovome pisati u nedogled, ali valja obraditi i druga sustavna kršenja prava građana od strane pravosuđa i policije. Kod nas tužioci i policija masovno krše prava građana u domenu razgledanja dokaza i spisa, odnosno nejasnoće norme da osumnjičeni to pravo ima tek tokom istrage. Ukoliko se zapisnik o saslušanju osumnjičenog, posebno ako je potpisan i od strane advokata, može i mimo njegove volje koristiti na suđenju, onda je razumljivo da se osumnjičenom prije prvog saslušanja omogući neposredno upoznavanje sa svim dokazima i spisima na kojima se zasniva procesna radnja.

Kako da građanin iznosi svoju odbranu ukoliko mu nije omogućeno da zna za šta je tačno osumnjičen i na bazi kakvih dokaza? U principu osumnjičeni bi trebao samo da se brani od navoda prijave i u domenu raspoloživih dokaza i činjenica, no taj princip se deceniju i po sustavno krši. Građanima tužioci i inspektori kratko saopšte pravnu kvalifikaciju i pozovu ih na davanje izjave i odgovaranje na postavljena pitanja. To se ne smije činiti ni po našem ustavu, niti po međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima, pa čak ni po Zakonu o krivičnom postupku ukoliko ga pravilno tumačimo.

Te "fore" kako se osumnjičenima mogu uskratiti prava na upoznavanje sa optužujućim dokazima, spisima i saznanjima "u cilju istrage" kod nas redovito prolaze, a bez iole svijesti da se tako krše zajamčena prava. Niko nema pravo osumnjičenog saslušavati bez da mu je omogućio svijest i znanje o osnovama i elementima optuženja. Ukoliko tužilac smatra da bi osumnjičenom mogao ograničiti pravo na razmatranje nekog dokaza ili spisa, onda to treba i zapisnički konstatovati - uz obrazloženje osnova uskraćivanja tog prava. Sve ostalo građanin ima pravo vidjeti i proučiti, pa čak i pravno koristiti, u pravcu svoje odbrane i zaštite svojih prava.

Sljedeća prevara koju tužioci i policija masovno koriste odnosi se na pravo obezbjeđivanja dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Em što ljudi nemaju dovoljno saznanja o tome zašto ih uopšte sumnjiče, još im uskraćuju i vrijeme potrebno za pripremanje odbrane. I onda zapisnike sa saslušanja tokom suđenja koriste kao dokaze protiv njih samih!  Masovno sudije uočavaju da tužioci, a policija posebno, uskraćuju ovo pravo građanima, te donose presude iako su svjesni da su zasnovane na kršenjima zajamčenih prava (zakonski zabranjeno!). 

Znači, zakonodavac je obezbjedio pravo osumnjičenom da se izjasni o svim činjenicama i dokazima, pa i o onima koje mu idu u korist, a kako da to učini ako mu nije omogućeno ni elementarno znanje o tim činjenicama i dokazima, pa ni vrijeme da sve to pretoči u kvalitetnu odbranu? Pritom govorimo o pravima kakva jamče i ustav i međunarodno pravo, a kasnije javnost proziva vrhovne i ustavne sudove zbog ukidanja presuda bez iole svijesti da su u pitanju posljedice kršenja prava od strane organa krivičnog gonjenja.

Iz prednjeg je valjda jasno da građani prilikom prvog saslušanja trebaju od tužilaca tražiti razmatranje dokaza i spisa, a pod elementarnom pretpostavkom da bi se uopšte mogli braniti. Policiji u principu treba odbiti davanje izjave uz isticanje spremnosti iznošenja odbrane pred tužiocem - normalno u zakonom propisanim okvirima  Potom se treba pozvati na pravo dobijanja vremena potrebnog za odbranu, šta uključuje i pravo na procesno razrješavanje prethodnih pitanja (nadležnosti, izuzeća, obespravljivanja....). Naprosto: tužilac je tek stranka u postupku i osumnjičenog mora tretirati kao jednakopravnu stranku. Tužioci nisu bogovi!

Za kraj moram ući i u krajnju apsurdnost date situacije. Vidimo koliko je tužilaštvo agilno po prijavi ministra Dragana Lukača i načelnika Darka Ilića da ih Davor "ugrožava" mikrofonom i fotografijom ubijenog djeteta (vidi zadnji tekst). Sa druge strane kod Republičkog javnog tužilaštva postoji validna krivična prijava "osumnjičenog" Davora da su "oštećeni" Lukač i Ilić činili teška krivična djela u domenu sprečavanja istrage ubistva njegovog sina. 

Sve šta Davor izgovara na Davidovom trgu je validno prijavljeno i procesuirano, Samo, tužilaštvo po toj prijavi i u odnosu na kompletan predmet ubistva Davida Dragičevića znamo kako se ponaša. Za Republiku Srpsku i njene institucije nije društveni problem što unutar pravosuđa i policije djeluje "zločinačko udruženje" ili organizovana kriminalna grupa, kako je to Davor i formalno prijavio, nego je problem što ogorčeni otac javno proziva ministra i načelnika koji mu ubiše dijete. To je Republika Srpska!