Dejtonski nesporazum

Piše: Slavojka Batez

Zapitajmo se onako iskreno šta to obilježavamo 21. novembra? Neki će reći uspostavljanje mira, drugi „međunarodno priznanje“ Republike Srpske, a možemo govoriti i o ostvarenom međunarodnom političkom poenu  Bila Klintona. Doista, da li je u Dejtonu potpisan sporazum ili nesporazum?

Da bi ovaj (ne)sporazum percipirali sa pozicije uspostavljanja mira valja znati da je potpisan od strane aktera koji su rat i izazvali (Milošević, Tuđman, Izetbegović...). O kavmom „miru“ možemo govoriti ako i 23 godine po okončanju sukoba u Bosni i Hercegovini dominiraju ratnohuškačke, kvazietno-kvaziklerikalne politike kakve su i izazvale krvoproliće?

Istovremeno, zanimljivi su i ovi što govore o „međunarodnom priznanju“ Srpske. Zamislite, 22 godine su skrivali primjerak sporazuma koji pripada ovom entitetu, a zbog čega? Kad isti ti akteri govore o „prenošenju nadležnosti“ možemo ih upitati: da li su originalni sporazum skrivali kako bi ga lakše kršili u vidu odricanja od prava stečenih ovim aktom?

Posebna priča su potpisi Miloševića i Tuđmana. Valjda su tim činom deklarativno odustali od podjele BiH!? Jedan „garant“ je umro tokom suđenja, a drugi (bar po svjedočenju Karle del Ponte!) prije negoli je i formalno optužen za ratne zločine. I to za ratne zločine počinjene na tlu BiH! Da Bog sačuva.

Identična priča gospođe Karle važi za potpisnika „u ime BiH“ Alije Izetbegovića – umro prije optuženja. No, zanimljiv je i njegov pravni legitimtet. Svaki predsjednik mjesne zajednice u bilokojoj opštini u BiH imao je veći pravni legitimitet od Alije Izetbegovića (na kojim prijeratnim ili ratnim izborima je Izetbegović pobijedio?).

Kad već pominjemo pitanje legitimiteta valja istaći da niko od bosansko-hercegovačkih tadašnjih aktera nije imao izborni legitimitet unutar kategorije (entitet, narod) koju je zastupao. Bukvalno svi su „prenijeli“ mandate stečene na izborima u tada više nepostojećoj državi.

No, današnji najvatreniji „čuvar“ Dejtonskog sporazuma je u tom pogledu ubjedljivo najzabavnija pojava. Da, govorimo o Miloradu Dodiku. On je prvo 9. januara 1992. kao špijun prisustvovao ustavotvornoj skupštini današnje Republike Srpske, a samo kako bi svojim zapadnim mentorima mogao sa lica mjesta prenijeti šta se dešava.

Potom je 30. marta 1994., na lični poziv Alije Izetbegovića, bio delegat ustavotvorne skupštine Federacije BiH. I to je opet učinio po nalogu svojih zapadnih mentora. No, Milorad „Ustavotvorac“ nije imao mandat niti za jedan entitet koji je svojim glasom „stvorio“!

U daljem, valja se zapitati šta je tačno „garantovao“ Bil Klinton? Možemo slobodno ocijeniti da je Klinton u Dejtonu odlučio da više ni gram osiromašenog uranijuma neće baciti na Bosnu i Hercegovinu. Prije toga je nekih pet tona osiromašenog uranijuma „podario“ ovom prostoru, a onaj ko nema pojma o djelovanju ove opasne materije može tvrditi kako su samo Srbi žrtve. Doduše, treba ponešto znati i o modalitetima američkog odlaganja osiromašenog uranijuma preko projektila (od metka do rakete). U pitanju je „čist biznis“ koji se jedino povodi profitom.

 Možemo ovako nabrajati unedogled, ali je poenta valjda jasna: ovde možemo sa mnogo više argumenata govoriti o „nesporazumu“, negoli o nekakvom sporazumu. I to je usud koji nas prati evo punih 22 godine! Onaj ko zamišlja da je na „nesporazumu“ moguće graditi državu i društvo u dubokoj je zabludi.

Ne trebamo biti pretjerano obrazovani ili pametani da bi shvatili kako se države primarno grade na unutrašnjem DOGOVORU ključnih konstituensa. U uslovima Holbrukove „bager politike“ ovdašnji kvazietnički-kvaziklerikalni lideri potpisali su nešto šta se na kraju ispostavilo kao ozbiljan „nesporazum“ i ništa više!

Sa današnje pozicije sasvim jasno vidimo da niko od tadašnjih aktera ili njihovih nasljednika nije odustao od nakaradnih politika kakve su i produkovale ratom. Narcizmi i antagonizmi „malih razlika“ i danas dominiraju ovim prostorima, a u pitanju su fenomeni koji nikada i nikome ništa dobroga nisu donijeli.

No, ključno je shvatiti da politički akteri nikada nisu uspostavili društveni dijalog po pitanju bitisanja države i društva. Doduše, obzirom da su mahom u pitanju prevaranti i lopuže sasvim je razumljivo je stvaranje pravne i funkcionalne države nešto suprotno njihovim ličnim interesima.

Da bi na tom planu nešto promijenili pokrenut je projekat „MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BiH“. Bez sveobuhvatnog dijaloga bukvalno je nemoguće iskristalisati društvene probleme, a potom i rješenja na bazi koncenzusa. Na prvom koraku ovaj projekat ima za cilj pokretanje DRUŠTVENOG DIJALOGA, dakle upravo onoga šta nakaradne političke kvazielite decenijama izbjegavaju.

Svako ko vjeruje Željki Cvijanović da je njena vlada produžila životni vijek građana može i dalje sebe percipirati političkim objektom i čekati da drugi odlučuju o njegovim pravima i potrebama. Svi drugi imaju priliku postati POLITIČKI SUBJEKTI društvenog dijaloga uspostavljenog sa ciljem iznalaženja ideja i vizija budućeg bitisanja Bosne i Hercegovine. I to SLOBODNOG DIJALOGA, jer samo slobodni ljudi mogu kvalitetno kreirati sopstvenu budućnost.

Kao „pilot projekt“ stvorena je Fejsbuk zajednica „MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BIH“ u kojoj možemo potpuno slobodno iznositi svoje ideje, vizije, prijedloge, kritike i ino. U narednom periodu slijede mnogo konkretniji projekti, a o čemu će javnost biti blagovremeno obaviještena.

Pristupi FB zajednici „MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BIH“  klikom OVDJE